0 [ Trajni link (permalink) ]

Prosli su mnogi dani i noci i jos 5 dana i biti ce tocno 6 mjeseci od kako je moja princeza dosla na svijet. Dani lete kada si zaokupljen malom bebom. Svaki dan nosi nesto novo. I kad pomislis ovo nikad necu zaboravit, to malo cudo napravi nesto novo, sto smetne s uma ono prije. Iznenađenjima nikada kraja nema.

Moje malo cupavo cudo podsjeca jako na tatu. Crne cupave kose, spicasta bradica, usne zaobljene kao i njegove. Cak i mote ima ponekad njegove. Nevjerojatno kako Bog stvori jedno bice koje toliko moze podsjecat na drugo. Tako smo dizajnirani da bi roditeljij u nama ili mi u nasoj djeci ostavili trag. A ponekad i toliko vidljiv.

Inace uzivamo jedna u drugoj. Volimo se jako. Mazimo, smijemo, katkad i placemo zajedno, setamo. Svaki dan otkrivamo nesto novo. Ona svijet prepun cuda oko nje, a ja isti taj svijet iznova kroz nju. Kada bi barem cijeli zivot uspjeli odrzat taj duh djeteta u sebi, da iznova i iznova se cudimo i otkrivamo svijet oko nas. Ima toliko prekrasnih stvari za otkrit, vidjet, naucit, osim da smo samo u utrci s vremenom i borbi za preživljavanje. Nadam se da ce moja beba naucit puno dobrog od mene, ali i da cu ja stosta nauciti i od nje. I da cemo imati jos puno dana i godina da uzivamo jedna u drugoj i da se volimo .

1947 [ Trajni link (permalink) ]

[  Raspolozenje: Confused ]

[  Trenutno: Listening to josh groban ]

Svaki dan gledam sunce kako izađe i u prevecerje kako zađe. Prosli su tek samo dani otkako ga nema, a meni se cini kao mjeseci, godine. Kao da vrijeme nema nikakvog znacenja. Kao da se proslost lijepih i ruznih trenutaka, sjecanja nekih bliskih i dalekih, stopila sa grubom stvarnoscu sadasnjosti i neizvjesnom buducnosti punom pitanja. Jos uvijek u moje skromne vijuge ne dolazi cinjenica da njega nema. Da ga ne mogu nazvati i reci kako se nasa bebica rita i vrti u mojoj utrobi. Da se ne mogu naljutiti na njega vise ili reci da mi je potreban zagrljaj, zastita ili samo toliko da znam da je negdje. Nista od toga ne mogu vise. Premda ga nema ostavio je neizbrisiv trag u mojem sjecanju, srcu i u malom srcu koje kucka ispod moga. U malom bicu koje raste u meni i podsjeca me svaki dan da je ono najljepse od svega sto mi je ostavio. Dar koji se ne moze mjeriti ni sa cim. I tako svakog jutra kad sunce izađe pomazim svoju bebicu i mislim na novi zivot koji dolazi uskoro na ovaj svijet. I svake veceri sjetim se zivota koji je otisao s ovoga svijeta. I opet znam da vrijeme nema znacenja, barem ne meni u ovom trenutku, jer proslost, sadasnjost i buducnost zive zajedno stopljene u malom srcu, ovoga dana, svih dana, na ovoj zemlji, u ovoj galaksiji, svemiru. A ja cu i dalje gledati sunce kako izlazi jutrom i u predvecerje kako se gasi...

0 [ Trajni link (permalink) ]

[  Raspolozenje: Very Sad ]

Moja najdraza bebice!

Proslo je vec 4 mjeseca otkad zivis ispod mog srca. Srca koje otada kuca samo za tebe. 27.04.2009 bilo je tocno 4 mjeseca otkad si zacet. Taj dan je trebao biti dan kada sam trebala saznati da li ocekujemo curicu ili deckica. Ali taj dan se pretvorio u nasu najgoru nocnu moru. Zasto nasu, a ne moju? Zato jer bebice moja sve sto tvoja mama osjeca, osjecas i ti. Te veceri otisla sam spavati kao i uvijek i probudila se u 00h i 22min. Sjecam se, jer sam tada pogledala na sat. Zasto, ne znam. I vratila sam se natrag u krevet ne znajuci zasto sam se uopce probudila. Dva sata kasnije nazvala me tvoja baka. Gledala sam u taj isti mobitel na koji sam ranije pogledala koliko je sati. Gledala sam kako zvoni, gledala sam u svog najgoreg neprijatelja ocekujuci da ako ignoriram zvonjavu da ce nestati moje najgore slutnje. Javila sam se, jer sam znala da nece prestati zvoniti, da moj strah nece nestati. A tvoja baka mi je samo tiho rekla, nema ga vise. Tvog tatice nema vise. I sjedila sam u tisini sobe sama s tobom u mojoj utrobi cekajuci zvonjavu mobitela da me probudi iz te nocne more. I cekala sam i sjedila u tami sve dok jutro nije doslo kao svaki dan i dok pticice nisu pocele pjevati, ali zvonjave nije bilo. I doslo je jutro koje tvoj tatica nije docekao s nama. I jos je dana svanulo bez tvog tatice. Zasto, pitam se bebice, nisi dobila priliku da upoznas taticu svoga? Ne znam odgovor na to. Mozda jednog dana i saznam. Zasto je otisao ovako nasilno? Zasto nije dobio priliku za jos jedan novi dan, za jos jedan tracak sunca? Na mnoga pitanja ne znam odgovor. Ali jedno znam da ce zauvijek zivjeti u tebi. Kad se rodis vidjet cu taticu opet u tebi, dio njega koji ce zivjet vjecno. I ti ces ga moc vidjeti svaki put kad se budes pogledao u ogledalo. Tatica ce zauvijek zivjeti u mom srcu, iako nece biti s nama. A ja cu ti pricati o nasoj ljubavi, o njemu kako je bio voljen, smijesan, zabavan, o vjecnom djetetu u dusi koje nas je prerano napustilo. Samo molim Boga da ovi dani nekako prođu, da bol s vremenom postane manja, a sjecanja veca. Jer kazu covjek nije umro dok god postoji netko tko ga se sjeca.

KAD DIJETE IZRONI IZ DUSE I OTKRIJE SVIJETU SEBE, U OCIMA DJETETA ZIVJET CE ZAUVIJEK DIO TEBE. - mojoj ljubavi...